Stipo Jeleč došao je iz Zagreba u posjetu sestri Dragici koja sa majkom živi u vagonu u beogradskom naselju Železnik. Ispričao nam je tešku priču o njihovom odrastanju.
Treći je put kako dolazimo u Stublinsku ulicu u Železniku i stajemo ispred zahrđalog tramvajskog vagona, kojeg Dragica Zarić i njena mama Kata nazivaju domom. Za razliku od prethodna dva puta, kad je na licima ovih žena bila sumorna maska koju je okovao težak život, ispred vagona se čuje smijeh. Dragica i Kata imaju goste.
- Došao mi je Stipo! Došao mi je brat! – viče Dragica uzbuđeno
Pored nje sjedi čovjek i gleda je sa pažnjom. Imaju iste sitne oči i isti osmijeh. Na pomen da liče odovaraju maltene uglas: „Naravno, isti nam je otac. Krv nije voda.“ Prije dva mjeseca, Dragica i Stipo su se sreli posle 34 godine razdvojenosti, zahvaljujući našoj reportaži.
- Ubijao sam svoje slobodno vrijeme i na internetu sam slučajno naišao na vašu reportažu o “večitim putnicima u zarđalom vagonu”. I onda gledajući, onaj isti nemir sam osjetio kao kad sam i '84 godine osjetio kad sam prvi put ugledao Dragicu. Jednostavno opet je u meni progovorilo da je to moja sestra. I onda sam poslije odgledanog vašeg priloga kontaktirao rođaka koji živi u Beogradu, kako bi pronašao te žene i raspitao se da li je Dragica moja sestra. Nisam mogao biti srećniji kad mi je potvrdio da jeste. Tražio sam je toliko dugo, čak sam se pribojavao da je umrla – priča Stipo Jeleč.
On i Dragica nisu imali priliku da odrastaju u istoj kući. Njihov otac Ivan Jeleč napustio je Katu kad je Dragica još bila dijete, a zatim napravio novu porodicu u susjednom selu u Bosni, gde je rođen Stipo.
- Odrastanje nam je bilo veoma teško. Pored majke živio sam sa još tri sestre u kući, oca kao da nisam ni imao. Bili smo velika sirotinja, a otac je bio alkoholičar. Nije nam pružio gotovo ništa osim patnje. Prvi put kad sam saznao da imam polusestru, to je bilo od druge djece u školi, kroz zadirkivanje – sjeća se Stipo.
Prvi put je sreo Dragicu, kako kaže, sasvim slučajno, na vašaru u svom selu. Na prvi pogled znao je da gleda u svoju sestru.
- Prišao sam joj i upitao je za ime i prezime, a ona me je samo pogledala i rekla: “Bježi mali od mene!” Pošto je dosta starija od mene. Ja sam tad imao možda nekih 14, 15 godina, a ona preko 20. Onda sam je pitao: “Jel ti otac Ivan Jeleč?” Na šta je ona mene malo čudno pogledala. Otkud ja znam, veli, kako se zove njezin otac? Pa reko: “Zato što je to i moj otac, ja sam tvoj brat” – priča on, dok Dragica, uz smijeh, sa odobravanjem klima glavom, potvrđujući njegovu priču.
VIDEO POGLEDAJTE KLIKOM OVDJE.
Sreli su se samo još jednom kod zajedničke tetke, a zatim su im se putevi potpuno razdvojili. Stipo je uspeo da sakupi novac i ode na školovanje u Sloveniju, a Dragica se, poput njene majke, preselila u Srbiju i ovdje udala. Danas Stipo sa svojom porodicom živi u Zagrebu.
- Koliko sam bio sretan kad sam je pronašao, toliko sam tužan što živi u ovako lošim uslovima. Možda smo kao djeca bili sirotinja u Bosni, ali njena majka i ona žive mnogo gorim životom sad. Moja životna želja i cilj su da Dragici obezbjedim sve što joj je oduzeo naš otac, jer od njega nikad nije dobila ni čokoladu, a kamoli ljubav. Svaki put kad dođem, donesem im neke potrepštine, ali za njih nema života u ovom vagonu. Moraju hitno da se sele odavde, a ja nažalolst nemam dovoljno novca da im priuštim novu kuću – iskren je Stipo, odmahujući glavom sa tugom u glasu.
Sjedeći ispred vagona gde u 15 kvadrata, bez vode i toaleta, živi sa bolesnom majkom, Dragica izgovara, gledajući u brata:
- Više se ne osjećam kao siroče, bez kučeta i mačeta – imam tebe. Teško mi je samo što nemam gdje da te ugostim kad mi dođeš.
Kako je izgledao ponovni susret Dragice i Stipa i cijelu priču o njihovom životu, pogledajte u videu.
Ukoliko želite da pomognete Dragici i Kati, to možete uraditi uplatom na sledeće račune:
ZAGREBAČKA BANKA
Tekući račun: HR 6823600003243685936
Devizni račun: HR 4623600003243685944
(Ivana Nedić/Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.)