Danas ćemo vidjeti naslove o samopouzdanje na svakom koraku. To je dobro, jer podižemo svijest o važnosti samopouzdanja koje ono ima za nas. No, o tome se govori kao o nečemu što se može naučiti za tjedan dana, kao nečemu instant. To nije tako. Na samopouzdanju se radi od malih nogu, ali i odrasli mogu raditi na svom samopouzdanju, a za to je potrebno mnogo truda, rada i predanosti.
Nitko se ne rađa samopouzdan, to je vještina koja se uči upravo s dolaskom na ovaj svijet te nastavlja kroz čitav život i glavnu ulogu u tom procesu naravno, imaju roditelji, no za dijete su bitni i drugi ljudi, osobito vršnjaci koji čine važnu ulogu u djetetovom životu onda kada krene u školu.
Samopouzdanje možemo gledati kao unutarnje, osjećaj zadovoljstva nama samima, osjećaj da vrijedimo i vanjsko koje se ogleda u zadovoljstvu našim sposobnostima.
Psihologinja dr. sc. Majda Rijavec kaže: “Samopouzdanje je vjerovanje da možemo uspješno izaći na kraj s izazovima u životu. I kako je za nas odrasle važno da problemu pristupimo sa samopouzdanjem, tako je i za djecu.”
Prve tri godine djetetovog života ključne su za razvoj samopouzdanja i samopoštovanja Onako kako se roditelj ophodi prema svom djetetu, tako će se dijete ophoditi prema sebi samom onda kada odraste i kada se bude suočavalo sa svakodnevnim životnim izazovima. Ako naučimo dijete i dopustimo mu da se osjeća vrijednim, ta vrijednost će ga pratiti kroz život.
Roditelji često očekuju previše od svoje djece. Što znači previše? Smatraju da njihovo dijete nešto mora znati samo zato jer i oni to znaju ili jer to neko drugo dijete iz susjedstva zna, pri tom se ne pitaju da li je okolina povoljna za djetetovo učenje i da li je kvalitet komunikacije između njih i djeteta bio dobar, kao i rad sa djetetom.
Ukoliko dijete nešto ne zna ili mu nešto ne ide, moramo se potruditi da djetetu to predstavimo kroz njemu najbliskiji način – IGRU, te da mu roditelj objasni i pomogne kako bi dijete uspjelo. Djeca najbolje uče kroz igru i kroz primjere.
Često su roditelji prestrogi, pa kada dijete nešto ne uspije onda ga naruže i raznim riječima obeshrabre, pa dijete ni sljedeći put ne vjeruje u sebe i čak neće ni pokušati nešto novo. Također, mnoge stvari se uzimaju “zdravo za gotovo”, pa dijete ne dobije pohvalu i pljesak za učinjeno, iz toga sebi uzima zaključak da to što ono čini i nije baš toliko važno. Djetetu je potrebna pohvala za njegov trud i rad, to mnogo znači za njegovo samopouzdanje i čini ga snažnim da se okuša i u novim zadacima.
Djeci trebamo omogućiti uvjete u kojima će oni biti uspješni i tako jačati svoje samopouzdanje. Postavimo mu izazov za koji znamo da će biti uspješno savladan. Kada djeca vide da nešto znaju, da nešto mogu, da im nešto ide od ruke, za njih neće biti prepreka, uvijek i iznova će pokušavati preći na viši prag svoje uspješnosti i dokazivati se u novim zadacima. Samopouzdano dijete neće odustati ukoliko mu nešto ne ide, pokušavat će sve dok ne savlada prepreku, jer zna da je pokušavalo i prije, te je samo ili uz pomoć roditelja, riješilo problem.
Također, mnogi roditelji griješe onda kada sve rade umjesto svog djeteta. Tako stvaraju dijete koje je ovisno o njima u svemu i dijete koje za sebe misli da ne može ništa učiniti samo, već mu je za sve potreban roditelj. Koliko god voljeli svoje dijete, morate raditi na njihovoj samostalnosti, jer jednoga dana vaše dijete će biti veliko, a vas neće biti tu, te će se ono morati snaći samo. Kada puštate dijete da nešto uradi samo, tako gradite povjerenje u odnosu roditelj-dijete, ono zna da ga volite i vjerujete u njegovu sposobnost da će učiniti to nešto, kako treba.
Roditelji naravno trebaju postaviti granice. Vi određujete što se smije, a što se ne smije. Dijete treba upoznati sa granicama, pa kada pogriješi i bude kritizirano, da zna zašto to činite, ali i da to činite za njegovo dobro.
Nitko ne očekuje da budete savršeni. Savršen roditelj ne postoji. Ali možete nastojati biti dobar roditelj koji će raditi na samopouzdanju i samopoštovanju svog djeteta i ne ići u krajnosti. Jer sve što izlazi iz okvira „normalnog“ nije dobro po vas i vaše dijete.
U svemu ovome cirkuliraju emocije, prihvatanja i ljubavi ili s druge strane neprihvatanje, nepovjerenje, strogost, ljutnja, stres, nezainteresiranost. Kada ne razgovarate sa svojim djetetom, ne dozvoljavate mu da i ono nešto kaže, da izrazi svoje osjećaje kako ono želi i ne pružate mu podršku onda kada je potrebna, tada potiskujete njegove osjećaje i ono gubi povjerenje u vas. Smatra da nemate vremena za njega i njegove “probleme”, te kako raste kvalitet vaše interakcije sa djetetom opada. Tada ne možete očekivati da će vam se dijete povjeriti ili ispričati nešto s čim se ono bori, ona bivaju povrijeđena i imaju lošu sliku o sebi, kao manje vrijednima za vašu pažnju i podršku.
Neizbježna je činjenica da živimo ubrzanim životom i da u mnogim obiteljima rade oba roditelja, te dolaskom kući s posla često budu pod stresom, umorni, ljuti ili se jako lako uznemire i nanerviraju. Budite svjesni da to sve utiče na vaše dijete. Neka dolazak kući i pogled u oči vašeg djeteta bude vaša oaza mira, mjesto gdje ćete zaboraviti na probleme i posvetiti se vašem djetetu, jer njemu je vaša bezuvjetna ljubav najpotrebnija.
Pričajte sa svojim djetetom. Pričajte o emocijama, o njegovim željama, o njegovim interesima. Potičite njegovu samostalnost, ali ne činite da vaše dijete „odraste“ prebrzo.
Kvalitetna komunikacija i odnos roditelj-dijete preduvjet je za kasniji zdrav emocionalan razvoj i odnos prema sebi.
Na koje načine možemo graditi djetetovo samopouzdanje?
- Stvoriti poticajnu okolinu u kojoj će dijete graditi samopouzdanje
- Dozvoliti djetetu da doživi neuspjeh, ali ga potaknuti da proba ponovo
- Poticati djecu da se druže sa vršnjacima
- Dopustiti samostalnost djece u donošenju odluka (razvojno primjerenih)
- Razgovarati o emocijama
Autorica teksta:
Matošević Josipa
Diplomirani psiholog i psihoterapeut u edukaciji