Pismo velikog navijača Ajaxa iz Usore: Bilo bi lakše da Tottenham nije zaslužio, ali…

Na adresu naše redakcije stiglo je dirljivo pismo jednog navijača Ajaxa iz BiH, tačnije iz Usore. Njegov voljeni tim je ispao sinoć nakon šokantne završnice te je odlučio podijeliti vlastite emocije s drugima. Zbog njega, Tomislava Filipovića, ali i svih ostalih koji vole sve što fudbal nosi, prenosimo njegovu poruku amsterdamskim fudbalerima.

Ajax! Simpatija u tinejdžerskim danima, brak u tridesetima, prijateljstvo do kraja života. Tako bi u jednoj rečenici opisao svoj odnos sa klubom uz kojeg sam već duge 32 godine. Na tomu prije svega mogu zahvaliti ocu koji me nogometno “dresirao” da je Ajax sedamdesetih nešto najbolje što je viđeno na travnjacima.

Hvalospjevi o dva Johana, Cruijffu i Neeskensu naravno nisu izostali. Ajax sam vizualno upoznao 1987. kada su igrali finale tadašnjeg Kupa kupova protiv Lokomotiva iz Leipziga. Amsterdameri uzimaju trofej a igrač koji je postigao pobjedonosni pogodak je ni više ni manje Marco van Basten. Marca nisi mogao ne voljeti, obilježio je period u kojem smo odrastali mi rođeni u kasnim 70-tim.

Klub kada te uhvati za vrat ne pušta. Nizozemci osvajaju Euro 88. a momčad im je sastavljena uglavnom od igrača Ajaxa. Uragan Louisa van Gaala je na pomolu, titula kupa UEFA iz 1992. je zagrijavanje za 1995. koja će nas vezati i kristalizirati kao navijače Ajaxa. Od tada vrijeme mjerimo na ono prije i poslije Litmanena. Iako nas je Patrick Kluivert svojim pogotkom vratio u orbitu, finac je to radio mnogo redovitije i bombastičnije. Nismo pogriješili kada smo baš njega izabrali kao idola vremena jer Jari u Amsterdamu ima kultni status poput dva gore spomenuta velikana Van Bastena i Neeskensa. Namjerno sam izostavio Cruijffa jer kako bi to u svom stilu rekao također legendarni Ajaxovac Zlatan Ibrahimović: “Lavove ne treba mjeriti sa ljudima”.

Uživali smo dok je trajalo. Torpedo slučaja Bosman je pogodio Ajax u srce, crveno-bijeli brod je završio na dnu mora, a moderna nogometna neman je odlučila da “olupina” tamo i ostane.

A onda…. Johan Cruijff još jednom poput nekog proroka predviđa Ajaxov uspon krajem ovog desetljeća ako se budu držali njegovog plana. Plan je bio više nego jednostavan, vratiti se na ono u čemu je Ajax najbolji. Rad akademije mora biti u prvom planu, na pozicijama u klubu moraju biti ljudi koji poznaju Ajax i vjeruju u njegov genetski kod. Wim Jonk je to prepoznao a zatim i Bergkamp, Overmars, Van der Sar… konačan rezultat vidimo danas.

Kao dječak sam sanjao da ću se jednoga dana probuditi i otvoriti oči pred legendarnim Olimpijskim stadionom u Amsterdamu. Kada sam napisao prvi članak (ironično, bio je o igraču Feyenoorda) nisam imao niti primisao da ću ispuniti svoje snove. Gomilu podataka koje sam godinama upijao sam preselio na web site “Ajax and nothing else matters”.

Neki od nizozemskih internet medija su baš tu pronašli sebi zanimljive informacije te stupili samnom u kontakt. Rezultat toga je bajka. Suradnja sa istim tim medijima, prijateljstvo sa Ajaxovim navijačima, odlazak na utakmice, biti u prilici razgovarati sa igračima, članovima uprave ili legendama iz klupske povijesti je samo šlag na tortu. Najviše sam ponosan na dokumentarac pod nazivom “Ajax – suze , radost i baština” koji sam napravio u Amsterdamu, a radi se o jedinom dokumentarcu takvog tipa u svijetu što se tiče Ajaxa.

Vratimo se na onu “olupinu” na dnu mora. Cruijffova tehnologija je pronašla način da ju se izvadi na obalu a zatim i “renovira”. Ajax opet sjaji punim sjajem, opet je premazan jakim bojama. Romantičari su opet došli na svoje. U finalu je ovaj put čekao Liverpool, gigant nad gigantima u svakom pogledu. ne zaboravimo jednu jako važnu stvar, Ajax je najvažniju utakmicu u svojoj povijesti odigrao baš protiv Redsa 1966. godine. Ipak, to sanjano finale neće se desiti.

U mojih 32 godine navijanja za Ajax još od 1986. kada sam mislio da se Ajax piše Ajaks ne pamtim teži poraz mada su neki bili veći od ovog. Zbog poraza od Juventusa 1996. sam odbio ići kući za vrijeme vojnog roka, ali ta ekipa je osvojila godinu ranije. Ona Zlatanova i Sneiderova iz 2004. je ispala još tragičnije, ali oni nisu imali srce kao ovi danas. Zasigurno daleko od najbolje generacije Ajaxa, ali bez razmišljanja najdraža, da mi oproste Litmanen, Rijkaard ,Seedorf…

Možda jer sam ih upoznao i osjetio skromnost. Možda bi bilo lakše da Tottenham nije zaslužio kao što nije Milan tada ili Juventus. Ovaj put nemaš pravo na alibi, jer presudilo je ono zbog čega volim ovu igru… Lopta je okrugla. I koliko god mi je teško, njima je teže. Sve su dali što su mogli, ali u nogometu bajke ne postoje. HVALA VAM!

 

 

Preuzeto sa scsport.ba


Media

Last modified on Četvrtak, 09 Svibanj 2019 21:09

Kontakt

e-mail:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.