Župa sv. Ante, Sivša: Životom protkana Usora

Župa sv. Ante, Sivša: Životom protkana Usora

Svakomu tko dođe u Usoru urežu se u pamćenje krasne ravnine, polja i livade koje je Jukić opisao. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao „bosanskom Toscanom”. Na vrhu sivačkoga brijega ponosno stoji župna crkva svetog Ante Padovanskoga koja dominira čitavom usorskom dolinom. Čini se da je Gospod najviši i najljepši brežuljak ljubomorno sačuvao za sebe

fra Antonio Gašić

Usjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, između gradova Doboja, Teslića i Tešnja, smještena je današnja općina Usora, svojevrsni federalni poluotok okružen manjim bosanskohercegovačkim entitetom. Pitoma dolina rijeke Usore nastanjena je od prvih početaka civilizacije. Arheolog Đuro Basler prije 50-tak godina na ovom području otkrio je tragove života iz vremena srednjega i kasnoga paleolitika kada su ovo području naseljavali neandertalci i raniji oblici homo sapiensa. Nakon što su pokorili ilirsko pleme Dezidijata, Rimljani na ušću Usore u rijeku Bosnu grade svoj castrum, dobro utvrđen vojni logor. Područje Usore u vrijeme srednjega vijeka bilo je ratni plijen za koji su se često nadmetali bosanski i ugarski vladari. Prvi pisani spomen Usore datira iz 1225. godine kada papa Honorije III. piše ugarsko-hrvatskom kralju Andriji II. Tijekom srednjega vijeka status Usore se mijenjao: od župe kao feudalnih posjeda do samostalnoga vojvodstva, kneževstva i banovine koja je obuhvaćala područje tadašnjih gradova: Tešnja, Doboja, Dobora i Srebrenika. Područje Usore pokorila je osmanska vojska vjerojatno 1520. godine.

Znameniti bosanski franjevac i putopisac Ivan fra Frano Jukić u svom Putovanju po Bosni 1842. prolazeći od Žepča i Tešnja prema Posavini svratio je i u župu Sivšu zapisavši: „Ostavivši Tešanj, do pô sata pregazimo Usoru rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koje oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Šivilu selu (op. a. u Sivšu) ondašnjem katol. župniku, kod koga i prenoćimo, a sutradan ujutru popnemo se na Krnjin-planinu glasovitu, ne zbog svoje visine, no zbog mjesta i gnijezda bivšeg ajdučkog, što očevidno grobovi pobijeni ljudi pokazuju.”

Bosanska Toscana

Slijedeći stope slavnoga putopisca, i mi se uputismo prema usorskom kraju. Svakomu tko dođe u Usoru urežu se u pamćenje krasne ravnine, polja i livade koje je Jukić opisao. Penjući se prema sivačkoj crkvi, promatramo usorske brežuljke nakićene skladno uređenim obiteljskim kućama i dvorištima. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao „bosanskom Toscanom”. Na vrhu sivačkoga brijega ponosno stoji župna crkva svetog Ante Padovanskoga koja dominira čitavom usorskom dolinom. Čini se da je Gospod najviši i najljepši brežuljak ljubomorno sačuvao za sebe. 

Kako Jukića tako i nas srdačno dočeka sivački župnik fra Ivica Vidak koji u ovoj župi djeluje već četiri godine. U ugodnom razgovoru govori nam o povijesti župe pokazujući  Ljetopis župe u kojemu na prvim stranicama stoji: „Župa Sivša odijeljena je od Komušine i župom proglašena 1802. godine. Matice krštenih i umrlih posjeduje od 1784. godine, a Matice vjenčanih od 1877. godine.

" Ovom župom od početka su upravljali franjevci koji su, za vrijeme otomanske uprave Bosnom, mijenjali sjedišta župe. Godine 1911. prenio je fra Frano Ćosić sijelo župe ovdje na ovaj brežuljak i sagradio novu crkvu i župski stan, te ostale zgrade i okolo zasadio lijepi voćnjak i lipe. "

Ta se crkva, nažalost, održala teško do 1930. godine, kad je posve srušena i početa graditi nova na istom mjestu. Do pred Božić iste godine nova crkva bi dotjerana pod krov. U to je zima preotela posao, a i narod bi dosta iscrpljen, novac, što je prigotovljen, bi potrošen. Župnik je tolikim marom radio, da je dan-noć trčeći, zvao i gonio župljane, da voze potrebiti materijal i neki su po cijeli mjesec znali raditi sa volovima.” Sadašnji župnik pripovijeda nam da je crkva građena po projektu češkoga arhitekta Karla Paržika. Gradnja je završena 1934. godine. U zadnjem ratu crkva je znatno oštećena, ali se to odmah nakon rata uspjelo sanirati. Crkva je urešena umjetničkim djelima akademskoga slikara Josipa Biffela. Radi se o slikama i vitrajima na kojima su prikazane pojedine scene iz Isusova života: rođenje, muka, smrt i uskrsnuće te razni Isusovi susreti s ljudima. Osim toga, na vitrajima su prikazani sveci koji se u župi posebno štuju: sv. Anto Padovanski, sv. Franjo Asiški, sv. Anto Pustinjak, sv. Rok i sv. Ilija. Osim župne crkve na području župe nalaze se još filijalne crkve u kojima se svake nedjelje slave mise: u Blaževcima, Omanjskoj i Alibegovcima.

Iskušenja i izvori vjere

Župnik nam otkriva kako je ovo danas najbrojnija župa usorskoga dekanata i najstarija župa na području današnje Općine Usora. Od župe Sivša izdvojene su i utemeljene nove župe: Popovići-Kulaši, Žabljak i Doboj. Od župe Žabljak i dijela župe Sivša kasnije je osnovana župa Jelah, a od Doboja i Sivše župa Ularice. U fratarskoj blagovaonici uočavamo neobičnu sliku: na jednoj strani nalazi se Gospa s mrtvim sinom u naručju, a na drugoj bračni par u posavskoj nošnji koji stoji uz svoga sina obučenoga u franjevački habit. Fra Ivica nam tumači da se na slici nalazi fra Vlado Ključević, nekadašnji župnik u Sivši kojega su partizani ubili 1945. godine u blizini župne kuće. Fra Vlado je došao u Sivšu u ratnom vihoru ne želeći da narod ostane bez svećenika, duhovne utjehe i sakramenata. Zbog spaljene župne kuće, živio je u selu i hrabro se nosio s neprilikama toga vremena. Nekoliko dana uoči tragedije otišao je obići svoje roditelje u obližnje selo Komaricu. Svjesni njegove životne ugroženosti, roditelji i obitelj nagovarali su 30-godišnjega franjevca da se ne vraća u Sivšu dok ne prođu opasnosti. On za to nije mario nego je, spreman na žrtvu, kazao: „Ne mogu tako ostaviti župljane, dobri su to ljudi.”

Kroz razgovor župnik fra Ivica predstavlja nam sadašnje stanje župe u kojoj, osim njega, djeluje i mladi franjevac fra Darijo Džigumović i dvije časne sestre franjevke s. Lucija Budimir i s. Simplicija Budimir koje se skrbe za kućanstvo i crkvu. Što se tiče broja župljana, od prijeratnih 6100 vjernika po završetku rata u župi boravi oko 3500 župljana. Neperspektivnost ekonomsko-političke situacije u cijeloj državi, pa tako i Usori, uzrokovala je odljev radno sposobnoga stanovništva u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Posljednjih desetak godina župu je napustilo gotovo 1500 ljudi koji ovdje imaju sređene kuće i vrlo rado dolaze u rodni kraj. Prema statističkim podacima za prošlu godinu u župi stalno boravi oko 1850 župljana nastanjenih u selima Sivša, Srednja Omanjska, Omanjska, Alibegovci, Blaževci, Bobare, Vrela, Lončari, Jeleči i Filipovići. Demografska slika župe nije ohrabrujuća. U prošloj 2019. godini kršteno je 24 djece, devet parova sklopilo je kršćanski brak, a umrlo je 58 osoba. U više navrata ove krajeve poharala je bolest kuge koja je znala za godinu dana uzeti život trećini župljana. Iz toga razloga u župi se posebno počeo štovati sveti Rok koji je zaštitnik oboljelih od kuge. Danas se ovaj kraj, kako smo vidjeli iz statistike, suočava s novom vrstom kuge – bijelom kugom. Unatoč tome, negativni prirodni prirast ne smije nas baciti u pesimizam.

Na pitanje o posjećenosti nedjeljnih misa župnik nam odgovara da redovito na mise dolazi oko trećine vjernika. Iako broj nije zanemariv, daleko je od idealnoga. Razlog tomu, tumači fra Ivica, vjerojatno je u tome što ljudi nisu nikada dobro razumjeli sadržaje vjere, što je dobrim dijelom krivnja i svećenika. U pastoralnom radu uočava se svojevrsna profanacija sakramenata koja se očituje u velikim proslavama krštenja, prve pričesti, krizme, a osobito vjenčanja.

" Vjernici su vrlo angažirani oko humanitarnoga djelovanja, rado se odazivaju na inicijative koje organizira župa, ali i sami osmišljavaju i provode humanitarne akcije. "

Sa župnikom krećemo u obilazak župe. Vozimo se u najudaljeniji dio: Blaževce, Vrela, Bobare, Lončare, Jeleče i Filipoviće. Ovaj rubni dio župe koji danas većinom pripada općini Tešanj i graniči s Republikom Srpskom najviše je pogođen ratnim zbivanjima i mnoštvo ljudi moralo je napustiti svoje domove. Još uvijek su vidljive posljedice rata na pojedinim obiteljskim domovima. Dolazimo do crkve u Blaževcima ili kako to ovdašnji mještani kažu – crkve „na Križu”. Ova crkva izgrađena je 1973. godine kada su ova sela bila puna žitelja. U ratu je pretrpjela znatna oštećenja koja su sanirana neposredno nakon rata. U crkvi se nalaze slike – postaje Puta križa – slikara Ljube Laha i nekoliko umjetničkih djela lokalnoga slikara Nediljka Ike Bilkića.

Obilazak župe nastavljamo pohodom selu Omanjska. Dok se vozimo, fra Ivica nam pripovijeda kako se vraćamo na područje, u ratu osnovane, Općine Usora koju uglavnom nastanjuje katolički puk. Crkva sv. Nikole Tavelića u selu Omanjska sagrađena je 1973. godine. Iako je i ona u ratu oštećena, brzo se pristupilo obnovi. Suvremeno unutarnje uređenje crkve zadnjih godina urađeno je po projektu arhitekta Josipa Ledića. U crkvi se nalazi slika sv. Nikole Tavelića slikara Ljube Laha i postaje Puta križa koje je izradila slikarica Marijana Pažin-Ivešić. Po njezinim nacrtima urađeno je i sedam vitraja u crkvi koji predstavljaju Božje djelo stvaranja svijeta i ljudi.

Usorani ne sjede skrštenih ruku

Zadivljeni skladno uređenim liturgijskim prostorom vozimo se prema susjednom selu Srednja Omanjska. U ovom selu ugošćuje nas gospođa Eva Bratić koja se bavi izradom tradicionalnoga usorskog nakita i ruha. Rad na izradi narodne nošnje – kaže Eva – dođe joj kao razonoda kad obavi sve svoje poslove. Osim navedenoga, Eva rado izrađuje i unikatne usorske suvenire – vezene orahe. U stara vremena Usoranke su pred udaju izrađivale vezene orahe. Za svetkovinu Božića nakon mise i zajedničkoga kola sin bi buduću suprugu predstavljao svojoj majci, njezinoj budućoj svekrvi. Samostalno izrađen vezeni orah – pripovijeda Eva – snaha bi davala svekrvi kao znak da je vješta ručnom radu, da je „rukata” – kako to starije Usoranke kažu. Djevojke bi pjevale budućoj svekrvi: „Svekrvice, budi mi k'o mati, ja ću tebi vezen orav dati.”

Eva nam još objašnjava da su se nekad vezenim orasima kitili „krizbani” za Božić ili se davalo nekome kao poseban dar. Na ispraćaju iz Evina doma i mi smo dobili po jedan vezeni orah za uspomenu i znak zahvalnosti za posjet.

Upućujemo se prema susjednom selu Sivši gdje želimo posjetiti poljoprivrednoga proizvođača Peru Baštijanovića i njegovu obitelj. Posljednjih godina u usorskoj općini registrirano je više obiteljskih poljoprivrednih gazdinstava (OPG) koja uspješno posluju i šire svoju djelatnost. Pero i Snježana Baštijanović s kćeri Janom i sinom Valentinom godinama su živjeli i radili u talijanskom gradu Trevisu. Nakon stečenoga malog kapitala za pokretanje vlastitoga posla, cijela obitelj vraća se u Usoru gdje Pero investira u poljoprivrednu djelatnost i gradi suvremenu farmu. Trenutno u farmi ima 18 bikova koji su namijenjeni prehrambenoj industriji. Pero je vrlo zadovoljan prihodima od poljoprivredne djelatnosti i govori kako je naše područje nedovoljno iskorišteno za poljoprivredu iako posjeduje ogroman potencijal. Pitamo ga što mu je bila motivacija da ostavi Italiju i vrati se u rodni kraj. „Tamo je drukčiji mentalitet. Dobro smo se snašli, ali smo se teško naviknuli na život tamo”, odgovara Pero. Njegova supruga Snježana na to dodaje: „Nikad mi tamo nije bilo lijepo u duši kao što je ovdje. Ovdje je život mirniji i čovjek sretniji.” U ovoj obitelji svi su zaposleni. Kći Jana i sin Valentin zaposleni su u lokalnom poduzeću. Marljivi i optimistični Baštijanovići ostavljaju na nas pozitivan dojam i potiču nam nadu da će biti još Usorana koji će se uskoro vratiti i investirati u rodni kraj.

Da u Usori i demografska slika nije posve tamna uvjeravamo se u selu Alibegovci u obitelji Zorana Petrovića koji ima četiri sina. Zoran ima posao u lokalnom javnom komunalnom poduzeću, a supruga Nevenka u jednom proizvodnom pogonu. Najmlađi sin Dominik ima pet godina, dok je od njega nešto stariji brat David, koji ide u drugi razred osnovne škole. Obojica zajedno s bratom Darijom, koji je već 8. razred, treniraju karate. Zatičemo ih u pripremama za redoviti trening. Dario je već skupio brojne medalje i išao na natjecanja u sve susjedne zemlje, stigao je čak i do Bugarske i Rumunjske. Najstariji sin je Dražen koji pohađa 4. razred mehatroničke tehničke škole. Pripovijeda nam kako ima želju studirati strojarstvo u Slavonskom Brodu i vratiti se raditi u rodni kraj. Otac Zoran govori kako je nekad u ovim krajevima problem bilo naći posao, danas je veći problem naći radnika. Iako radnih mjesta sada ima poprilično, bez dvije plaće teško se može uzdržavati prosječna obitelj. Zoran je veliki optimist i tako odgaja svoju djecu. Kaže da se u ovim krajevima nikad nije živjelo bolje, ali da se u ljude uvukao neki pesimističan duh i nitko nema vremena ni za koga.

Kako smo čuli u Zoranovoj priči, gospodarski proizvodni kapaciteti zadnjih nekoliko godina u naglom su porastu. Privatna poduzetnička sposobnost i inovativnost te otvorenost lokalnih struktura za strane ulagače donijele su obilje plodova. Na području Općine Usora svoj kruh zarađuje više od dvije tisuće ljudi, što ovu sredinu čini jednom od onih s najmanjom stopom nezaposlenosti u našoj zemlji. Jedan od gospodarskih subjekata koji djeluje na ovom području jest tvrtka Imaco Systemtechnik d. o. o. koja upošljava Zoranovu suprugu zajedno s još 150 osoba različitih profila u području obrade metala i strojarske industrije sa stopostotnim izvozom na područje Europske unije.

Nakon posjeta Petrovićima vozimo se niz Alibegovce gdje posjećujemo crkvu posvećenu svetom Franji Asiškom, utemeljitelju Franjevačkoga reda. Crkva je izgrađena 1982. godine za župnikovanja fra Grge Vilića. U crkvi se nalaze postaje Puta križa (vitraji) akademske slikarice Leile Michieli Vojvoda te vitraji koji prikazuju scenu Posljednje večere i susret Uskrsloga s učenicima na putu u Emaus.

Bit će još života u Usori!

Napuštajući Alibegovce, ponovno se vraćamo u sjedište župe – Sivšu. U pastoralnoj dvorani župne kuće u Sivši susrećemo skupinu mladih okupljenih u Franjevačku mladež na redovitom tjednom susretu. Iznenadilo nas je da su večeras na susret Frame došli samo muški članovi bratstva koje zatičemo u veseloj atmosferi. Pitamo ih što im znači Frama u njihovu životu. Marko Bratić već je šestu godinu član Frame: „Za mene je Frama zajednica koja potiče mlade ljude da se okrenu od prosječnoga načina života. Kroz Framu se učimo biti bolji ljudi i formira nam se drugi pogled na život, svijet i vjeru.” U razgovoru s mladima ne možemo zaobići pitanje odlazaka ljudi s ovih prostora. Učenik gimnazije Tomislav Grgić govori nam kako mu se čini da mnogi ne odlaze iz krajnje potrebe, nego zbog nekoga trenda koji je aktualan. Ipak, ljudi ostaju vrlo vezani za rodni kraj, žive za to da dođu ovdje na godišnji odmor. Iako fizički žive tamo, mentalno su ovdje, zaključuje Tomislav.

" Kroz razgovor stječemo dojam kako mladi vjeruju da Bosna i Hercegovina ima perspektive samo kad bi je vodili sposobniji ljudi. Ohrabruje nas činjenica da mladi ne gube nadu u bolje sutra i vide svoju budućnost u Usori. "

Napuštajući usorske brežuljke, prebiremo svoje dojmove. Nakon velikoga emigracijskog zamaha vjerujem da za ovaj kraj dolazi mirnije razdoblje. Ljudi se ponose svojom prošlošću, ali su svjesni da se od povijesti ne živi. Usora ima svoju dušu, svoju patnju, svakodnevne brige i probleme, ali i nadu i vjeru u bolje sutra i život na ovim prostorima.

 

Kontakt

e-mail:

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.